subota, 03.01.2009.
take me by the hand
nothing complicated
simple and fair
be mine forever.
in your eyes
i'll see a promise
your lips are eternal
stronger than time.
i crave infinity,
i need your touch,
i need you tonight,
i need my forever.
petak, 02.01.2009.
želim se pobaciti
želim izrezati svoja usta
i ne pričati osrednje priče
želim se pobaciti
želim izrezati svoje ruke
i ne pisati osrednje pjesme
želim se pobaciti
želim izrezati svoj mozak
i ne misliti osrednje misli
kada bih barem bio malo bolji
i dalje ne bih imao tebe
želim izrezati svoje postojanje
i ne živjeti više nesavršenstvo
kad kažem da sunce ne izlazi u ljubičasto
i mračni se stihovi utapaju u notama
i moje te misli traže po svuda
u bakru, rabarbari, u stilskim figurama,
u skladištu blaga, vrtu ništavila,
govorim nejasno i ne baš sa smislom
i gotovo cinizmom postmodernizma
i opet se vraćam u stare klišeje
pa misli moje mjesečina sja,
tvoj pogled, ja krvarim, ja krvarim san,
ja sanjam ja smijem jer nitko me ne sluša,
ja sam i dalje sa svojim utvarama
i tvojim usnama i svojim snovima,
i svojim srcem i tvojim očima,
i opet me ljubičasto neizlazećeg mjeseca
bode i sve tvoje ruke me vuku,
i svete ruke mi kopaju grob,
ja umirem od vlastitog ljubičastog mača,
tebe ću pronaći u drugoj dimenziji.
TO MY UNFOUND LOVE
svijet bez osjećaja, u to se pretvorila moja duša... bez razočaranja i nadanja, jedini cilj mi je bio preživjeti. nisam bio baš oduševljen svojim položajem ali relativno ugodno i mirno proveden život, beznačajan u vječnosti, nije mi se činio tako lošom ponudom. bol sam podnosio šablonski, kao po nekom receptu: lezi i pati, sve će to proći - bol ti je ionako potrebna da bi znao što je sreća. ali nisam znao što je sreća. najbliže sreći bio sam uz alkohol, opet po receptu: nemoj piti često i, kada popiješ, pripremi se na to da će ti trebati dva dana da se privikneš na "normalan" život. u slučaju boli, koristi recept za bol. sve što sam u svom životu zapravo osjećao bila je povremena anksioznost pred pomisli da bi nešto moglo poći krivo, nešto što će me uzdrmati i izbaciti iz polublaženog tupila. bio je to strah da će se moje tijelo pobuniti protiv moga mira, jer ipak je to ljudsko tijelo u kojem obitava ljudska duša, puna želje i beskrajno nesigurna. moram napomenuti da mi ideali nisu bili zakopani i zaboravljeni, nisam učinio tu početničku grešku. naprotiv, ideale sam čuvao kao kućne ljubimce, držao ih na uzici i davao im jesti, pokazivao ih drugim ljudima, manipulirao njima i davao im osjećaj moći, ali sam znao da sam ja gazda.
a onda sam ugledao tvoje oči. previše sam do tada gledao u sebe, i nisam vidio dalje od sebe. živio sam u svom svijetu, svijetu jedne osobe, kontrolirao taj svijet i branio ga od vanjskih utjecaja. kad si me pogledala, osjetio sam toplinu i, premda te ne poznam, u tvojim očima vidio sam drugi svijet. više nisam bio sam. pravila koja su vrijedila u mom izoliranom svijetu sada su nestala, moja usamljena logika jednog čovjeka s tvojim je dolaskom pala na koljena, i u tvom sam prisustvu osjetio vječnost. moje malo postojanje sada visi o niti te vječnosti, moje su oči vidjele raj i više ga ne mogu zaboraviti. ranila si me i, postoji li sudbina, suđeno je da lutam dok te ne pronađem. ne postoji li sudbina, svojom voljom ću lutati dok te ne pronađem. ranjen ću se postaviti pred tebe, nezaštićen licem u lice s vječnosti.
